Sipa.Bob.Palenta.
Jedan od prvih ribolovnih poduhvata u akvatoriju u kojem ja gravitiram uvik je bija lov na glavonošce. Ima za to više razloga.
Prvi i najvažniji je taj što naše more, ovi komadić Jadrana, ima skoro pa savršene uvjete za takav život. Ima dubinu koja diše, temperaturu koja se kroz cili godišnji ciklus drži postojano, bogato je vruljama koje donose slaku vodu pa more bude mrvu manje slano, baš taman kako ove male morske beštije vole.
Ima i puno slabuna – a to je raj za lignju, muzgavca i njezino veličanstvo, sipu. Drugi razlog je jednostavan: lov na glavonošce je jedan od najlipših i najčistijih morskih zanata.
Nema tu puno filozofije. Osnova je tunja na čijem se kraju vezala umjetna ribica, a dvadesetak centi iznad nje olovo. Sve se to pustilo na dno, pa bi se batela, puštena niz kurenat ili uz dva vesla, lagano kretala prema namjeri koju imaš u glavi.
Olovo bi brčkalo po podu, dizalo pržinu, stvaralo buku — i to bi je uzbudilo. Nakon tog malog nemira dolazila bi umjetna ribica, kao izgubljena, kao prilika, i sipa bi pala u zamku. Kad se uhvati, izvlači se lagano, bez naglih poteza, i prije površine se usmjeri prema špurtilu.
A sipa… sipa nije samo riba.
Još su stari Grci gledali u nju kao u stvorenje koje pripada dvama svjetovima: Posejdonovom, jer živi u dubinama mora i miče se s linijom vala, i Niks, boginji noći, jer nosi u sebi tamu i pušta je kad želi nestati.
Grci bi rekli: „Sipa je živa sjena mora.“
I stvarno je tako — to je morska životinja koja sama stvara svoju noć, svoj oblak, svoj zaklon. More ju je dalo Posejdonu za čuvaricu, a Niks joj je darovala crninu koja skriva, štiti i otkriva samo onome tko zna gledati. Uvik me fasciniralo kako su stari narodi znali vidjeti istinu u jednostavnin stvarima — kao što i mi ovde znamo da se priroda ne vara i da sve ima svoj red.
Bob!
Kako je sipa imala vezu s Posejdonom, tako je bob ima ogromnu ulogu u našoj staroj priči o dušama i zagrobnom životu. Jer zna se, svako zrno boba nosi u sebi priču naših starih.
U njemu su glasovi predaka, njihova iskustva, njihove uspomene, i preko njega nam govore da su dobro, da žive u onom svitu i da su među nama kad tribaju bit.
Druga poveznica boba i sipe još je jača, uklesana u samu srž prirode. Cvit boba ima dvi kolure: bilu i crnu. Bila je slika pržine i žala, baš onog prostora di sipa obitava, skriva se i živi. A crna fleka na cvitu služi da privuče kukce, da dođu po sladak nektar i odrade oplodnju.
Kod sipe je isto: crnilo u njenim grudima je obrana i život. Da nema crnila u cvitu ne bi bilo boba. Da nema crnila u sipi — ne bi bilo sipe.
Priroda zna što radi. Sve je jednostavno kad znaš gledati.
Prvi i najvažniji je taj što naše more, ovi komadić Jadrana, ima skoro pa savršene uvjete za takav život. Ima dubinu koja diše, temperaturu koja se kroz cili godišnji ciklus drži postojano, bogato je vruljama koje donose slaku vodu pa more bude mrvu manje slano, baš taman kako ove male morske beštije vole.
Ima i puno slabuna – a to je raj za lignju, muzgavca i njezino veličanstvo, sipu. Drugi razlog je jednostavan: lov na glavonošce je jedan od najlipših i najčistijih morskih zanata.
Nema tu puno filozofije. Osnova je tunja na čijem se kraju vezala umjetna ribica, a dvadesetak centi iznad nje olovo. Sve se to pustilo na dno, pa bi se batela, puštena niz kurenat ili uz dva vesla, lagano kretala prema namjeri koju imaš u glavi.
Olovo bi brčkalo po podu, dizalo pržinu, stvaralo buku — i to bi je uzbudilo. Nakon tog malog nemira dolazila bi umjetna ribica, kao izgubljena, kao prilika, i sipa bi pala u zamku. Kad se uhvati, izvlači se lagano, bez naglih poteza, i prije površine se usmjeri prema špurtilu.
A sipa… sipa nije samo riba.
Još su stari Grci gledali u nju kao u stvorenje koje pripada dvama svjetovima: Posejdonovom, jer živi u dubinama mora i miče se s linijom vala, i Niks, boginji noći, jer nosi u sebi tamu i pušta je kad želi nestati.
Grci bi rekli: „Sipa je živa sjena mora.“
I stvarno je tako — to je morska životinja koja sama stvara svoju noć, svoj oblak, svoj zaklon. More ju je dalo Posejdonu za čuvaricu, a Niks joj je darovala crninu koja skriva, štiti i otkriva samo onome tko zna gledati. Uvik me fasciniralo kako su stari narodi znali vidjeti istinu u jednostavnin stvarima — kao što i mi ovde znamo da se priroda ne vara i da sve ima svoj red.
Bob!
Kako je sipa imala vezu s Posejdonom, tako je bob ima ogromnu ulogu u našoj staroj priči o dušama i zagrobnom životu. Jer zna se, svako zrno boba nosi u sebi priču naših starih.
U njemu su glasovi predaka, njihova iskustva, njihove uspomene, i preko njega nam govore da su dobro, da žive u onom svitu i da su među nama kad tribaju bit.
Druga poveznica boba i sipe još je jača, uklesana u samu srž prirode. Cvit boba ima dvi kolure: bilu i crnu. Bila je slika pržine i žala, baš onog prostora di sipa obitava, skriva se i živi. A crna fleka na cvitu služi da privuče kukce, da dođu po sladak nektar i odrade oplodnju.
Kod sipe je isto: crnilo u njenim grudima je obrana i život. Da nema crnila u cvitu ne bi bilo boba. Da nema crnila u sipi — ne bi bilo sipe.
Priroda zna što radi. Sve je jednostavno kad znaš gledati.