Mala plava
Uz ondašnje spize, preko kojih pokušavam ispričati priču i povezati mjesta i ljude, uvijek dođe potreba da sve to pokušamo spremiti ili servirati u ondašnjim tavama, tečama, pijatima, bocunima. Da probamo to pojist iz onih starih pijati, s onim beštekom, posolit iz onih solnica. Svaka ta sitnica pokušava prizvat događaje, mjesta i ljude koji su jednom bili.
Ne znam je li vam poznat onaj osjećaj kad se trudite reproducirati neku spizu iz prijašnjih vrimena i nikako ne ide. Uspije ti izgledati isto, paziš sve postupke koje si zapamtio ili ih imao prilike čuti, ali uvijek fali nešto. E, tako vam je meni s kokošom iz teče — ma što god napravio, nema šanse da bude kako je moja baba spremala.
Najčešće to nije zato što ne znaš napravit ili interpretirat jelo. To je zato što nedostaje ono vrijeme, oni ljudi, one teče, oni bešteci, one krpe. Baš zato, kad okupim familiju i prijatelje, pokušavam neka od jela servirati na takvim pijatima, na takvim stonjacima.
Imam sriće što sam okružen ljudima koji su takve stvari znali čuvati, brinuti o njima na pravi način, i danas ih nesebično dijele i o njima pričaju.
Jedna „obična“ mala plava tava, proizvedena krajem šezdesetih, nekome će izgledati neugledno. Nema sve one mogućnosti koje danas ističemo: ravnomjerno zagrijavanje, non-stick premaz, sjajan rub, ručicu koja se neće zagrijat. Ali ta mala tava budi toliko lipih priča i uspomena da je samo, kao i Aladinovu svjetiljku, treba malo probudit.
Samo što se ne trlja — ona se maže uljen, kiti se svinjskom masti i šporka sokom od poma.
Zato, ako ikad uspijete, prije samog kuvanja vaše omiljene spize, zavirite u špajze, tavane, podrume, šupe. Sigurno postoji neka teča, tava ili soljenka koja može ispričati priču. Treba joj samo dati povod i malo slasti da je opet potegne za jezik.
Ne znam je li vam poznat onaj osjećaj kad se trudite reproducirati neku spizu iz prijašnjih vrimena i nikako ne ide. Uspije ti izgledati isto, paziš sve postupke koje si zapamtio ili ih imao prilike čuti, ali uvijek fali nešto. E, tako vam je meni s kokošom iz teče — ma što god napravio, nema šanse da bude kako je moja baba spremala.
Najčešće to nije zato što ne znaš napravit ili interpretirat jelo. To je zato što nedostaje ono vrijeme, oni ljudi, one teče, oni bešteci, one krpe. Baš zato, kad okupim familiju i prijatelje, pokušavam neka od jela servirati na takvim pijatima, na takvim stonjacima.
Imam sriće što sam okružen ljudima koji su takve stvari znali čuvati, brinuti o njima na pravi način, i danas ih nesebično dijele i o njima pričaju.
Jedna „obična“ mala plava tava, proizvedena krajem šezdesetih, nekome će izgledati neugledno. Nema sve one mogućnosti koje danas ističemo: ravnomjerno zagrijavanje, non-stick premaz, sjajan rub, ručicu koja se neće zagrijat. Ali ta mala tava budi toliko lipih priča i uspomena da je samo, kao i Aladinovu svjetiljku, treba malo probudit.
Samo što se ne trlja — ona se maže uljen, kiti se svinjskom masti i šporka sokom od poma.
Zato, ako ikad uspijete, prije samog kuvanja vaše omiljene spize, zavirite u špajze, tavane, podrume, šupe. Sigurno postoji neka teča, tava ili soljenka koja može ispričati priču. Treba joj samo dati povod i malo slasti da je opet potegne za jezik.