Zašto kužina? Zašto ljudi? Zašto priča?
Imao sam sreću rasti u okruženju ljudi koji su duboko cijenili druženje, ljudskost, priču, da se ne lažemo mogli su govorit, i kao nezaobilazan dio svega toga, hranu. Taj su mi način promišljanja i življenja prenijeli još od malih nogu, a kroz život sam imao čast upoznati i druge koji su imali isti taj žar u očima kad bi se za stolom pričala dobra priča. Upravo zahvaljujući njima mogao sam nastaviti njegovati taj duh zajedništva, zahvalnosti i pripovijedanja.
Druga sreća je moj dom — Trogir, točnije otok Čiovo. Odrastao sam okružen morem, maslinama, lozom, kominom i ljudima posebnog izričaja — i u onim lipim trenucima punim svitla, i u onim manje lipim koji te uče poniznosti. Taj kraj, ta zemlja i more oblikovali su me jednako jako kao i ljudi oko mene.
Naučili su me gledati hranu kao dio identiteta, a ne samo kao obrok.
Kuhinja je postala moj drugi, možda i treći poziv. Nakon što sam završio FESB i radio u struci, shvatio sam da je u tom svijetu razgovor, toplina i društvena komponenta često u drugom planu. A meni je od malena usađeno da je stol mjesto gdje se ljudi povezuju, gdje se smijeh i tišina jednako poštuju.
Spletom "sretnih" ili slučajnih okolnosti završio sam u ugostiteljstvu, zatim u kuhinji — i vrlo brzo naučio koliko je moćno kada se jedan pijat može povezati s pričom.
Pričom koja ga ispunjava.
Pričom koja ga otvara.
Pričom koja te vrati na neko misto, miris, čovika.
Veliki dio tih mojih priča dolazi iz osobnih iskustava, uspomena, trenutaka koje sam samo uhvatio u prolazu — iz načina na koji sunce padne na ribarnicu, iz zvuka komina koji pucketa, iz razgovora koji traje duže nego što si očekiva. I vjerujem da upravo ta priča nadopunjuje svako jelo, daje mu dušu, smisao i razlog zašto postoji.
Na fotografijama je uhvaćen trenutak u kojem teta Ruža nesebično prenosi svoja iskustva i doživljaje, strpljivo me učeći kako sve to pretočiti na tanjur — da okusi dobiju priliku živjeti.
Jer jelo bez priče je samo hrana.
A jelo s pričom postaje doživljaj.
To je ono što ja želim dati. I to je, možda, odgovor na sva tri „zašto“.
HVALA❤️
Druga sreća je moj dom — Trogir, točnije otok Čiovo. Odrastao sam okružen morem, maslinama, lozom, kominom i ljudima posebnog izričaja — i u onim lipim trenucima punim svitla, i u onim manje lipim koji te uče poniznosti. Taj kraj, ta zemlja i more oblikovali su me jednako jako kao i ljudi oko mene.
Naučili su me gledati hranu kao dio identiteta, a ne samo kao obrok.
Kuhinja je postala moj drugi, možda i treći poziv. Nakon što sam završio FESB i radio u struci, shvatio sam da je u tom svijetu razgovor, toplina i društvena komponenta često u drugom planu. A meni je od malena usađeno da je stol mjesto gdje se ljudi povezuju, gdje se smijeh i tišina jednako poštuju.
Spletom "sretnih" ili slučajnih okolnosti završio sam u ugostiteljstvu, zatim u kuhinji — i vrlo brzo naučio koliko je moćno kada se jedan pijat može povezati s pričom.
Pričom koja ga ispunjava.
Pričom koja ga otvara.
Pričom koja te vrati na neko misto, miris, čovika.
Veliki dio tih mojih priča dolazi iz osobnih iskustava, uspomena, trenutaka koje sam samo uhvatio u prolazu — iz načina na koji sunce padne na ribarnicu, iz zvuka komina koji pucketa, iz razgovora koji traje duže nego što si očekiva. I vjerujem da upravo ta priča nadopunjuje svako jelo, daje mu dušu, smisao i razlog zašto postoji.
Na fotografijama je uhvaćen trenutak u kojem teta Ruža nesebično prenosi svoja iskustva i doživljaje, strpljivo me učeći kako sve to pretočiti na tanjur — da okusi dobiju priliku živjeti.
Jer jelo bez priče je samo hrana.
A jelo s pričom postaje doživljaj.
To je ono što ja želim dati. I to je, možda, odgovor na sva tri „zašto“.
HVALA❤️