Tradicija
Danas sam slučajno čuo razgovor dvojice mladića koji su s podsmijehom prepričavali zgodu iz vlastitog društva. Jedan njihov prijatelj, rekli su, pokušava živjeti drukčije, pomaknuto izvan njihovih ustaljenih okvira, i u tim svojim pokušajima vjerojatno i dosađuje ostatku ekipe. Posebno ih je zabavljalo što on, umjesto kave, svako jutro pije matchu. „Vjerojatno su to pili i njegov dida i baba,“ rekli su, naglašavajući ironiju.
Narativ je bio podrugljiv, pun sarkazma, a nastavili su ga naglašavajući kako je najbolje i najispravnije piti i jesti ono što su činili naši stari – jer to je naša tradicija. A pritom su obojica bili odjeveni u adidas tenisice i nike trenirke. Taj kontrast, gotovo groteskan, podsjetio me na moj vlastiti posao.
Velik dio onoga što radim čini upravo razgovor s gostima. Kroz priču o namirnici, o mjestu, o načinu života, pokušavam im prenijeti duh vremena i ljudi s kojima sam odrastao. Nerijetko spomenem babu, didu, mater, ćaću – i u njihovim gestama, riječima i receptima pronađem put do današnjeg tanjura.
Znao sam, uz osmijeh, reći gostima: „Ovdje ćete osjetiti i moju babu.“ Jer da se moja baba danas digne i pogleda pijate koje stavljam pred ljude, sigurno bi me potapšala po ramenu, ali i dobacila: „E sinko moj, što si ovo učinio?“
I upravo je u tome poanta. Moja jela ne nastoje biti kopija starih recepata, nego odraz poštovanja prema njima. U načinu ophođenja prema namirnici, u želji da se nekome pripremi nešto dobro, u volji da se vrijeme provede u kuhinji – u tome leži naslijeđe naših baba.
Nije uvijek staro automatski bolje. Vrijednost ne leži u slijepom ponavljanju, nego u poštovanju – prema onome što je preneseno i prema onome kome je servirano.
E to su recepti naših baba: ne samo u mjeri i sastojku, nego u gesti, u namjeri, u poštovanju.
Narativ je bio podrugljiv, pun sarkazma, a nastavili su ga naglašavajući kako je najbolje i najispravnije piti i jesti ono što su činili naši stari – jer to je naša tradicija. A pritom su obojica bili odjeveni u adidas tenisice i nike trenirke. Taj kontrast, gotovo groteskan, podsjetio me na moj vlastiti posao.
Velik dio onoga što radim čini upravo razgovor s gostima. Kroz priču o namirnici, o mjestu, o načinu života, pokušavam im prenijeti duh vremena i ljudi s kojima sam odrastao. Nerijetko spomenem babu, didu, mater, ćaću – i u njihovim gestama, riječima i receptima pronađem put do današnjeg tanjura.
Znao sam, uz osmijeh, reći gostima: „Ovdje ćete osjetiti i moju babu.“ Jer da se moja baba danas digne i pogleda pijate koje stavljam pred ljude, sigurno bi me potapšala po ramenu, ali i dobacila: „E sinko moj, što si ovo učinio?“
I upravo je u tome poanta. Moja jela ne nastoje biti kopija starih recepata, nego odraz poštovanja prema njima. U načinu ophođenja prema namirnici, u želji da se nekome pripremi nešto dobro, u volji da se vrijeme provede u kuhinji – u tome leži naslijeđe naših baba.
Nije uvijek staro automatski bolje. Vrijednost ne leži u slijepom ponavljanju, nego u poštovanju – prema onome što je preneseno i prema onome kome je servirano.
E to su recepti naših baba: ne samo u mjeri i sastojku, nego u gesti, u namjeri, u poštovanju.